Do Foče je 54, do Sarajeva 63 kilometra, a do Gacka i Nevesinja, preko brda, dijelom i makadamom, još koji kilometar više. To je Kalinovik, daleko od svega i svih, najusamljenija čaršija u Bosni i Hercegovini, a meni izgleda – i na cijelom svijetu.

U Kalinovik se ne može doći usput, niti kroz gradić proći. Nakon što se preko mosta nad Bistricom skrene s ceste Sarajevo – Foča, slijedi vijuganje uzbrdo, do najviše točke, a onda blagi pad te, potom, kilometri bezljudne „pustinje“, što ju je Bog, Svemir, ko li, za razliku od prave, saharske ili slične, obilato i neštedimice uresio prekrasnim vidokruzima. Promiču kamenita brda, prošarana zmijolikim stazama što se stapaju s nebosklonom, a zavidne vrtače tužno prizivaju ljudski korak. Da ljudi negdje okolo, skrivenih u sjenovitim uvalama, ipak ima, pokazuju krda krava na cesti. Nije da je možda ne bi, samo da ih ima, prelazile na pješačkim prijelazima, a ovako im je orijentir bijela linija na asfaltu i nekako im najdraže njome, makar vozači morali prebaciti u prvu brzinu i, uz povremeno kočenje, krivudati kako bi ih izbjegli. Nema druge nego da se neko opako našalio s njima i slagao im da je Kalinovik u Indiji.

Tabli s nazivima naselja uglavnom nema pa kad naiđem na krajputaš što priča kako je „oktobra 1941. godine u ovom selu izabran prvi narodnooslobodilački odbor“, i daljene znam u kojem selu se to dogodilo. Okolni kućerci i štale mrtve, nigdje nikog da pitam.

Život je bivša imenica i u nekoj i nekadašnjoj tvornici koji kilometar dalje. Žuta ograda nagnuta i povaljana, unutra hršum, stameno se drži samo jedan dimnjak, dok drugi prijeti da će uskoro zasvagda zaleći u travu.

U nekadašnjoj vojarni Jugoslavenske narodne armije nekad je svakodnevno i svakonoćno bilo živo. Pamte je i mnogi koji su po okolnim brdima sudjelovali u vojnim vježbama. Kad usred ljeta ideš na vježbu u Kalinovik, na poligon Meka brda, u ono doba drugi najveći u Europi i četvrti u svijetu, ponesi šinjel, tako je redovito glasio savjet onima koji bi dobili poziv. I smatraj se, ko zna zbog čega, kažnjenim, da nisi, zapala bi te vježba u kakvom pitomijem kraju. Nadmorska visina Kalinovika je čak 1070 metara, a klima planinska, s kratkim ljetima s puno padavina i dugim hladnim zimama. Tako pročitah i nemam nimalo razloga ne vjerovati. Kapije s dvaju ulaza u vojarnu odnesene, nema okolo ni ograde, a bilo je, stražarska kućica u neredu, kao i zgrade, između kojih također pasu krave. Jedna od zgrada ima nov krov pa ne zalazim daleko, ko zna šta je, bolje je ne zavlačiti nos gdje ne treba.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od ulaza u nekadašnju vojarnu JNA

Dobrodošlicu dolazniku poželjet će hlavom i bradom Ratko Mladić. Okačen je na ogradi, nekoliko metara ispred table Kalinovik. „Grad heroja“, piše na slici, pa bi neko mogao pomisliti da se radi o množini i da je Kalinovik grad dao mnogo heroja, ali se radi o jednini i odnosi se na generala Mladića, rođenog u obližnjem, 3 kilometra udaljenom selu Božanovići.

U produžetku je partizansko groblje. Čitava ograda svježe obojena, i to – neobično – u narančasto, ali je nekom očito zasmetalo pa je izvalio vratnice iz ležišta, a još neko je naložio vatru i, bit će, bacio se na roštiljanje. Natpis na spomen-kosturnici, po kojoj su razasute krhotine zelenog stakla, toliko je izblijedio da se neke riječi ne mogu dešifrirati, ali su u njoj, ako sam dobro razumio, pokopani posmrtni ostaci 934 poginula borca. Mogao je onaj ko se potrudio oko bojenja ograde obojiti i slova.

I evo ga, Kalinovik, skutren u okrugloj rupi i tako koliko-toliko zaštićen od mrzlih planinskih vjetrova. Jedna ulica vijuga s kraja na kraj, prazna, niko da se pojavi da mi fotografija bude življa; sporedne su sokačići, uglavnom slijepi. Na ulazu u gradić mimoilazim se s grupicom bajkera; ovdje je za njih idealno, pustopoljina kud god okreneš, policija, koliko se sjećam, nije naopaka, pušta, jedino trebaju paziti da se u svojoj vječitoj jurnjavi u kakvoj oštroj krivini ne nabiju na kravlje rogove.

Ako se neka točka u Kalinoviku može nazvati centrom, onda je to prostor ispred spomenika poginulim borcima Vojske Republike Srpske, pomalo preglomaznog za jedno ovako malo mjesto. Četiri stilizirana ćirilična S pridržavaju najveću časničku šapku bosanskosrpske vojske koju ikad vidjeh, a imena 160 poginulih boraca nanizana su na dvjema trokutastim mramornim plohama s velikim križem u sredini. Između više natpisa na spomeniku u oči mi upadaju stihovi pjesme Rajka Petrova Noga Nek pada snijeg Gospode; dosta je onaj stih „…spavajte moji umrli bez groba i bez biljega / neka vas vjetar zagrli, zavije pokrov od snijega…“ da pjesma bude primjenjiva za svaki sličan spomenik.

M.J. | Bljesak.info / Pred spomenikom poginulim srpskim borcima

Na spomenički kompleks se nadovezuje mali park, a preko puta su mala prodavaonica i ista takva kavana, u čijoj bašti me kavom časte trojica koji prije toga pozorno prate svaki moj snimak. Inače je glavno mjesto za ovdašnju gospodu hotel „Moskva“, ali je, evo – bit će da gospode ponestaje – zatvoren. Trojica djeluju pomalo zabrinuto glede toga šta ću napisati o njihovom gradiću i oprezno mi sugeriraju da, ako vidim štošta ružno ili naopako, sve to malo ublažim i uljepšam. Odoše potom za poslom, renoviraju neku zgradu u jednom od sokačića, a ja se divim jednoj nevjerojatnoj donaciji: vlade Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Republike Irske te Republike Srpske darovale su Kalinoviku česmu s koritom, onim malim, betonskim, što je na prikući ima svaki iole marljiv seljak. Povirih na net, cijena joj je oko 100 KM, dakle Britanci, Irci i Dodik po 33 KM. E, pa…

Kalinovik, daleko od svega, nije idealno mjesto za život, pa je ljudi, a tako i đaka, sve manje; ima i desetak, možda i više godina otkako pročitah vijesti o poraznom broju kalinovačkih prvačića. To, međutim, nije spriječilo nadležne da školske zgrade napucaju tako da se, ako se škole mogu crvenjeti i stidjeti, ne bi postidjele ni da su se, ovakve kakve su, našle u razvijenim zapadnim državama. Fasade nove, zdrave i oslikane. Ispred Osnovne škole „Ljutica Bogdan“ bista narodnog heroja Miladina Radojevića, komandanta Trebevićkog partizanskog bataljuna, poginulog već u rujnu 1941., u jednom od neuspješnih pokušaja oslobađanja Kalinovika, a na bočnom zidu slike i po jedan stih Đorđa Sladoja i, opet, Rajka Petrova Noga; usput rečeno, obojica su rodom iz kalinovačkohg kraja. Na fasadi Gimnazije, pak, Nikola Tesla i njegova poznata kako će mu najslađa misao, ako bude imao sreće ostvariti bar neke od svojih ideja, biti to da su djelo jednog Srbina. Uspio je, znamo, i sad, eto, zna cijeli svijet.

Nije u Kalinoviku nestalo ni drugdje uglavnom izumrlog entuzijazma, a to cijenim gledajući desetak, možda i više metara dugu podzidu pored strmenite ceste što vodi prema crkvi. Prirodne ljepote, kosidba, značajnije građevine, utvrda…, sve je oslikano u nizu, i to tako da se – blisko je izrazu naivaca – sasvim uklapa u ambijent.

M.J. | Bljesak.info / Kalinovik u slikama

Penjem se, naravno, i do pravoslavne crkve svetih Petra i Pavla. Izvan je i iznad gradića, izdvojena na brdašcu, tipska, žutih ploha na bijelom zidu s crvenim prozorima. O crkvi se, osim da je sagrađena 1888., na mjestu starije kapelice, ne zna gotovo ništa. Pokušao bih štogod prokljuviti da se može unutra, ali ne može, zaključana je, čemu se prilično čudim u mjestu u kome je stanovnišrvo gotovo stopostotno pravoslavno. O gradnji govori fino izvedena i u zid uglavljena ploča s natpisom, a potvrđuje još jedna, o obnovi obavljenoj 1988., o stogodišnjici postojanja hrama. Ne uspijevam pročitati izblijedjela slova na križu koja bi mi rekla čiji je grob u travi ispod crkve. Sveukupno fin ambijent donekle kvari nečije dvorište puno gomila stare daske, lima i raznoraznih skula.

Glavna atrakcija je, ili bi barem trebala biti, austrougarska utvrda na brdu iznad gradića. Znali su austrougarski političari i stratezi da ovdašnjem narodu ne treba puno bockanja u damar da iskopa oružje i digne bunu, kao i to da Crna Gora nije daleko i da je mentalitet sličan pa su zaposjeli dominantnu kotu, nimalo ne sumnjajući da će ovdje ostati vječno i ne štedeći u naumu da iznad grada naprave još jedan. Toliko je, naime, čvrsta i prostrana bila utvrda. Mada, ustvari, iznad sela, budući da je Kalinovik 1879. godine brojao svega 11 kuća sa 84 stanovnika, a već 1910. se broj povećao na 56 kuća sa 879 stanovnika. E, ali su od toga više od polovice, gotovo dvije trećine, bile vojne osobe, njih čak 571.

Do utvrde vodi i sad vidljiva, tesanim kamenom podložena i oivičena cesta, koju je jedan domaćin – trebalo bi gore vrvjeti od turista, ali se u stvarnosti rijetko ko popne do utvrde – presjekao, smjestivši baš na nju tor za svoje ovčje stado. Domaćin je tu, pored tora, ne djeluje mi baš raspoložen za slikanje, pa se u prolazu pozdravljam i produžujem svojim putom.

I iz grada i s austrougarske ceste vidljiv je samo djelić utvrde, točnije gradnja nalik bunkeru, pa bi se na prvu reklo da je riječ o kakvoj maleckoj karauli. Kako se uspon svladava, tako se „bunker“ pretvara u ogromni kompleks zgrada. Po balegama se vidi da su krave i ovdje najčešći gosti, ali danas – pentram se i da se okliznem i strmoglavim ne bi me našli do proljeća – nema ni njih pa sve djeluje poprilično sablasno. Pojedini djelovi su davno urušeni, drugi se, uključujući najveći dio masivnih zidova te neke od kapija i prozorskih otvora – očito je sve rađeno temeljito – još uvijek drže. Vjerojatno je stanje bilo ponešto bolje kad su se po zidinama, 1972., snimajući kadrove filma „Bitka na Sutjesci“, pentrali i verali Bata Živojinović, Boris Dvornik, Ljuba Tadić, Milena Dravić, možda čak i – ne znam koje scene su odavde – filmski Tito, legendarni Richard Burton, te Irene Papas.

M.J. | Bljesak.info / U austrougarskoj utvrdi

Ako je Tito ovuda marširao samo filmski, neki drugi nisu. Ovdje je, u zidinama, zaklet će vam se na to svaki stanovnik Kalinovika, prvi dočasnički čin, čin narednika, tijekom Velikog rata zaradio Adolf Hitler. Nema, doduše, u literaturi nijednog slova o tome, niti da je kasniji Führer ikad zakoračio na tle Bosne i/li Hercegovine, štoviše, njegovi biografi se slažu oko toga da je prve epolete na kasnija firerska ramena zašio na nekom ratištu u Belgiji, ali, hajde, da ne rušimo mit Kalinovčanima.

Kalinovik se, kao i okolna brda, kroz prozorska okna, i to iz gotovo ptičje perspektive, vidi do najsitnijeg detalja pa imam prigodu još jednom provjeriti nisam li možda zaobišao nešto bitno. Budući da nisam, još malo uživam u pogledu pa se do sljedećeg susreta pozdravljam s Kalinovikom.

Austrougarsko doba mijenjam srednjovjekovljem, čijih ostatak doista ima mnogo, od ruševina kod sela Varoš, što bi, po narodnoj predaji, trebao biti Herceg-Stjepanov Stjepangrad, a po znanstvenoj literaturi srednjovjekovni Osip, preko Grada na Gunjaku kod sela Osija i Oblja kod istoimenog sela, pa do Hercegovog grada, kako narod naziva zidine iznad sela Bojići, na lijevoj obali potoka Vrhovine. U ostacima Osipa nalazi se i jedna kamena stolica, a u blizini, na lokalitetu Laćevine, 32 stećka.

Stećaka, prema Arheološkom leksikonu BiH, na kalinovačkom području ima na barem tridesetak, ako ne i na više mjesta, a najpoznatije su nekropole Čengića bara i Gvozno, gdje su mnogi i bogato ukrašeni. Na Čengića bari, među 52 stećka, jedan ima i natpis što kazuje da pod njim leži rab Božji Stojan Obodinović, dok je na Gvoznom, na Treskavici, najpoznatiji prikaz krilatih zmajeva na jednom od 87 stećaka.

M.J. | Bljesak.info / Slalom između krava

Daleko mi je na Treskavicu, to bi se moglo jedino s društvom, na kakvom planinarskom pohodu, a usput mi je selo Jažići. Opet krave uz prevrnutu ogradu, potom napušteni kamenolom, a onda, podalje od glavne ceste, očito nedavno izgrađena crkva svetog Jovana Krstitelja s grobljem. Među grobovima stećci, po Leksikonu ih je 17, uglavnom sandučari i poneki sljemenjak. Na jednom, pod samim „krovom“, isklesan pomalo nejasan mjesec mjesec, obrastao lišajem.

Između svega toga spomenik za osmero mještana stradalih tijekom posljednjeg, Srbi kažu Odbrambeno-oslobodilačkog rata. Petero Koprivica, dvoje Ždrala i jedan Nišić. Prva na popisu djevojčica koja je u trenutku pogibije imala svega 15 godina. Trostrani je, pa su na drugoj strani imena žrtava „ustaškog pokolja 1941.“, a na trećoj prigodni stihovi.

I na kraju da kažem, ovo je samo neka vrsta skice za kalinovački putopis. Pećina Kuk na Sijeračkm stijenama, iznad kanjona Bistrice, još jedna, Glavičine, u Dobrim vodama kod sela Borija, prerast Samar, također iznad Bistrice, glečerska jezera na Zelengori… Znači, barem tri-četiri, a možda i tjedan dana, ali ne mogu sam, pa ako se ko javlja… :)